Škola nekad

Senjsko školstvo službeno je započelo davne 1725. godine kada zagovorom biskupa Nikole Pohmajevića car Karlo VI. odobrava otvaranje latinske škole u sastavu pavlinskog samostana svetog Nikole.

Pavlini su vodili nastavu do ukinuća reda 1786. godine, a samostanska zgrada postaje škola u kojoj učenike poučavaju bivši pavlini i franjevci do njihova odlaska na Trsat 1802. godine. Kriza oko održavanja nastave potrajala je do 1808. godine, kada se obnavlja rad gimnazije izvan crkvenih okvira.

Prva zgrada škole gledala je na more, građena uz gradske zidine tik do današnjeg Pavlinskog trga.

Ugroženo školstvo prve polovice XIX. i biskup Ožegović

Početkom XIX. stoljeća bilježi se, uvjetno rečeno, dva školska smjera: šestogodišnja latinska škola koja je bila nalik gimnaziji i normalna/realna (osnovana 1785. godine) srodna strukovnim školama. Tijekom kratkotrajne Napoleonove uprave djelovala su dva razreda više gimnazije i ponovno je uspostavljena nautička škola koja je osnovana još 1780. godine, a povratkom pod bečku krunu kreće germanizacija i postepeno se gubi interes za gimnazijsko školovanje što rezultira službenim zatvaranjem škole 1820. godine.

Međutim, opetovanim zalaganjima i o trošku biskupa Ivana Ježića gimnazija radi kao privatna biskupska škola do 1827. godine. Prekid školstva ubrzo je okončao biskup Mirko Ožegović 1839. godine otvaranjem prvog gimnazijskog razreda o vlastitom trošku. Kroz godine otvaraju se i viši razredi, a već 1843. Ožegovićevu privatnu gimnaziju car Ferdinand proglasio je javnom. Pokušao je biskup Ožegović održati i filozofski licej koji je otvorio biskup Ježić 1808. godine kao pripremu za studij filozofije i teologije, no licej prekida s radom 1849. godine kada postaje sedmi i osmi razred gimnazije.

Drugu zgradu škole smjestio je biskup Ožegović, po otkupu od pukovnika Čolića 1850. godine (od 1848. godine u najmu), u trokatnicu poviše ulice Zgon. Spomen-ploča na slavu obnovitelja senjske gimnazije biskupa Ožegovića nalazi se na ulazu u staru gimnaziju.

Procvat senjskog školstva i prvi hrvatski zakon o školovanju

Izuzev otvaranja gimnazije biskup Ožegović osniva 1857. i zavod (konvikt) za brigu o pitomcima, prozvan po njemu »Ožegovićianum«. Bio je to potez koji je osigurao dovoljan broj učenika i omogućio školovanje učenika koji si inače, zbog nedostatka financija, ne bi mogli priuštiti naobrazbu. Rezultiralo je to velikim povećanje broja učenika u narednim godina.

Vrijedi napomenuti kako se nastava provodila na latinskom i njemačkom jeziku, iako se biskup Ožegović zalagao i korespondenciju s profesorima vršio na hrvatskom jeziku. Za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića donesen je prvi hrvatski zakon o školovanju 1874. godine kojim je u potpunosti prekinuta ovisnost hrvatskih gimnazija o crkvenoj vlasti i određeno da gimnazije provode osmogodišnje obrazovanje. Bila su to četiri razreda niže gimnazije zvani gramatikalni i četiri više zvani liceumi. Viši razredi trebali su biti otvoreni u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu i Senju.

Riječ je zapravo o ozakonjivanju velike reforme školstva koja je postepeno provođena od 1849. godine. Izglasani zakon ujedno donosi hrvatski kao službeni jezik gimnazije. Na kratko vrijeme, između 1885. i 1893. godine, ukidaju se viši razredi, navodno osvetoljubivošću bana Károlyija Khuena-Héderváryija čiju odluku poništava car Franjo Josip I. Međutim, broj učenika je bio u padu što je okončano uvođenjem upisa djevojčica postupnim otvaranjem viših razreda. Viša pučka škola nudila je obrtni, gospodarski i trgovački smjer. Konvikt »Ožegovićianum«, izvorno smješten na Ožegovićevom trgu, biskup Antun Maurović 1896. godine premješta u novoobnovljenu zgradu staroga kaštela na glavnom trgu Cilnica.

Neprekidne promijene i rađanje današnje škole

U poslijeratno vrijeme gimnazija je bila posebno tražena kao jedina takva ustanova između Rijeke i Zadra. Time se ponovno nametnulo pitanje nove školske zgrade, razriješeno 1947. preuređenjem nekadašnje pučke škole i magistrata. Zgrada je to u kojoj i danas senjski srednjoškolci stječu mnoga nova znanja i vještine. Školske godine 1956./57. uvedena je narodna osmogodišnja škola, dok gimnazijsko obrazovanje traje četiri godine.

Ukidanjem nekadašnjih nižih razreda gimnazije upisuje se prva generacija nove četverogodišnje gimnazije, model koji je opstao do danas. Završetkom II. svjetskog rata započinje s radom trogodišnja Škola učenika u privredi koja obrazuje u metalnoj, građevinskoj, tekstilnoj, drvoprerađivačkoj i elektrotehničkoj struci. Škola djeluje u »Ožegovićianumu«, tada zgradi đačkog doma učenika koji se dolaze školovati iz Dalmacije, Like, Gorskog Kotara, Istre i otoka. Kasnije je ta škola prerasla u Elektro-metalsku školu »Vladimir Čopić«. Na ljeto 1966. godine gimnazija dobiva dopuštenje otvoriti prvi razred područnog odjela u Pagu koji iste godine na jesen započinje s radom. Povod otvaranja bio je veliki broj učenika s otoka čime je roditeljima olakšano financiranje njihovog školovanja. Područni odjel je djelovao do školske godine 1973./74. kada se škola u Pagu osamostaljuje. Gimnazija dijeli zgradu s osnovnom školom što stvara poteškoće u izvođenju nastave, što je riješeno 1974. godine preseljenjem osnovne škole u novopodignutu zgradu ispred Velikih vrata.

Gimnazija zapravo nema imena te joj se na sjednici Školskog odbora gimnazije 28. XII. 1968. godine dodjeljuje naziv povjesničara i književnika Senjanina Pavla Rittera Vitezovića. Uslijed nove reforme školstva o osnivanju srednjoškolskih centara objedinjene su 3. IX. 1975. Gimnazija »Pavao Ritter Vitezović« i Elektro-metalske škole »Vladimir Čopić« u Centar odgoja i usmjerenog obrazovanja »Vladimir Čopić«. Time je okončano postojanje gimnazije kao zasebne višestoljetne ustanove. Centar kroz narednih deset godina djeluje po modelu da prvi i drugi razred čine pripremni stupanj, koji je isti za sve učenike, a u završnom stupnju odnosno u trećem i četvrtom razredu učenici se usmjeravaju u pojedina. Široka ponuda smjerova mogla je trajati jednu (ekonomist za osnovne ekonomske poslove, elektroinstalater, bravar, elektromehaničar, kovač, pogonski električar, autoelektričar, kovinotokar, alatničar, ljevač, glodač, brodski mehaničar, televizijski mehaničar, limar, urar, strojobravar, strojar, vodoinstalater, varilac) ili dvije godine:

1. 1. odgojno-obrazovno (pedagoško) usmjerenje – suradnik u nastavi,
   2. ekonomsko usmjerenje – ekonomist za financijsko-računovodstvene poslove,
   3. elektrotehničko usmjerenje – elektromehaničar,
   4. metalsko usmjerenje – strojobravar,
   5. tekstilno usmjerenje.

Školske godine 1984./85. ukida se usmjereno obrazovanje čime se učenici od prvog razreda opredjeljuju za struku. Programi su bili srodni četverogodišnjim usmjerenjima:

1. 1. elektrotehnička struka (obrazovni profil elektrotehničar),
   2. strojarstvo (obrazovni profil stručni strojar),
   3. tekstilno-odjevna struka (zanimanje odjevni radnik),
   4. kulturno-umjetnička struka (zanimanje suradnik u INDOK djelatnosti).

Osnivanjem Republike Hrvatske 1990. godine dolazi do nove reforme školstva koja vraća smjer opće gimnazije, te 1992. godine dolazi do promjerne naziva u Srednja škola Pavla Rittera Vitezovića u Senju, ime poznato svakom današnjem učeniku ove 300 godina stare institucije grada Senja.

Program gimnazije i elektrotehnike nastavak su rada starih škola, a program turizma i ugostiteljstva uveden je školske 1993./94. godine najprije u trogodišnjem trajanju (kuhar, konobar i slastičar), a 1999. godine i četverogodišnje zanimanje turističko-hotelijerski komercijalist.

Učenici – blago škole, Senja i šire

Duga i bogata povijest škole iznjedrila je mnoge poznate i uspješne učenike, od širom Hrvatske čuvenog Silvija Strahimira Kranjčevića, Vjenceslava Novaka i Milutina Cihlara Nehajeva do brojnih i danas živućih stručnjaka i prvaka svakojakih znanstvenih, umjetničkih i sportskih područja, popis suviše dugačak za ovaj kratak osvrt i otvoren za niz nadolazećih imena.

Članak Milana Moguša pisan povodom 275. obljetnice osnutka senjske gimnazije u cijelosti pročitajte  ovdje​!